HA - CA! Krenuo sam uciti karate

subota, 18.02.2006.

Trening u petak

"Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi."
Ruska



Ni nakon treninga u petak moja privrženost karateu nije se uspjela slomiti. Čim sam ušao u svlačionicu, osjetio sam pripadnost grupi. Bio sam uvjeren da bi svatko od nas pomogao jedan drugome u nevolji. To mi na neki način i je bit karatea, te istočnjačkih vještina u cjelini.
Sensei Kurokawa Makoto predao mi je ogrtač i pojas. Zasad tek bijeli. Zaslužio sam ogrtač svojim zalaganjem. Sad ću biti doživotan član kluba "Khan Karate". Doduše, moći ću trenirati u klubu samo dok plaćam. To je razumljivo. Karate je plemenit, ali mora opstajati u današnjem surovom svijetu. Što se ogrtača tiće, moram ga nositi na trenirku i kratku majicu. Tako svi nose. Jedino sensei ne nosi ništa ispod ogrtača jer "takvom vještinom izvodi udarce da se ne vidi ništa ispod". To mi je ispričao Liu. Ne znam, nije mi to bilo baš uvjerljivo. Nikola je to potkrijepio nekim fizikalnim teorijama i dinamičnošću. I dalje mi nije bilo jasno. Ni uvjerljivo. Ali dobro, treba vjerovati svom senseiju.

Opazio sam da udarce na treningu izvodim lakše, sa više žara. Izdržao sam trening u cjelini. Martin me prisno potapšao po ramenima. Sensei mi se obratio i izrekao nešto. Liu mi je preveo. Bile su to čestitke za moju predanost i pokazani talent. Moram priznati da me oblilo crvenilo. Ne znam da li to priliči pravom karatisti.

Poslije nas je Martin vodio na piće. Odveo nas je u Hemingway. Tamo je sve bilo puno. Ipak, pošto je Martin jako dobar s čuvarima na ulazu, uspjeli smo ishoditi stol. Martin je krenuo plaćati koktele, šarene i sa raznim kišobrančićima. Liu je rekao da pravi borci ne piju alkohol, ali je pohvalio gracioznost i sklad boja i kišobrančića na svom koktelu. Pio je u tu čast. Nikola je spominjao nekakve karboksilne skupine i etanol. Također je pio. Pio sam i ja. Nisam vičan alkoholu, ali nije na odmet. Pića su dolazila na stol, a mi smo pili.

Danas ujutro osjetio sam potpunu pročišćenost uma, ali i snažnu, oštru bol u glavi. Probudio me kolega pozivom na telefon. Pokušao sam pričati s njim. Ipak nisam mogao složiti jednostavnu rečenicu. Mislim da je ovo prvi put da sam doživio zloglasni mamurluk. Ne smijem više piti. Ne valja to. Treba se posvetiti ljepšim i čišćim stvarima u životu. Posao danju, karate navečer, a noću spavanje. To je pravi sklad. Moj raspored kakvog ga želim. Nema više vremena za alkoholom.

Unatoč snažnoj boli i nedostatku koncentracije, ipak sam instinktivno osjećao nekakvo zadovoljstvo. Ni ne sumnjam da je to zbog jučerašnjeg okrepljujućeg treninga. Shodno tome, mogu samo ponoviti citat s početka ovog posta:

Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi.
- 19:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.02.2006.

Primjena istočnjačkih borilačkih vještina na zapadnjačkom poslu

"Možeš imati ogromno bogatstvo, čak i zlatne planine - ali, ako nisi zadovoljan, neće biti mira u tvom srcu."
(Paramahamsa Swami Mahesvarananda)


HOAW`QE!


Osjećam da moj šef nije osoba s kojom se nalazim u duhovnom jedinstvu i razumjevanju. Moglo bi se reći da ga ne volim. Osjećam duboke frustracije u njemu. Neiživljene snove. Želje što žele kroz pore njegova tijela izaći van na površinu. Neispunjene želje koje prelama na mojoj napaćenoj duši. Još nisam čuo za čovjeka koji je živio dulje zbog viška posla. Dapače, svi su umrli. Osjećam da će me šef poslom kojeg mi daje jednog dana ubiti.

Ujutro sam, poučen iskustvom s karatea, bio smiren. Spreman na sve. Mudar. Blažen. A onda je došao on.
- Je li gotov izvještaj o xxx (podaci skriveni radi zaštite identiteta) od jučer? - upitao je. Bio je skoro gotov. Malo je nedostajalo da se dovrši taj izvještaj. Ipak, to njega nije zadovoljavalo. Otpuhivao je svojim pušačkim plućima. Osjećao sam kako mi nimalo istočnjački živac titra.
- Bolje požuri - rekao je - jer te očekuje još seminar o yyyy i analiza zzzz.

Htio sam mu citirati nekog mudraca koji će mu objasnit situaciju. Paramhamsu Swamija Mahesvaranandu. Konfučija. Diogenesa. Ali uzalud. Ništa mi nije padalo na pamet. Kad je izašao iz sobe, osjećao sam bijes u svakoj stanici svog tijela. Zamahnuo sam rukom uz uzvik "AAAAAAACCCAAAAAAAA!!". Srušio sam lampu sa stola. Razbila se. Preplašio sam se da se šef ne bi vratio. Srećom, nije ga bilo. Skupio sam ostatke lampe i bacio ih u smeću. Možda ću morati raditi u mraku kasnije. Ipak, moj život kao da više nije u mraku. Počinjem viđati svijetlo boljeg života.



KAMAHATU NASHIGAWA! DOMO ARIGATO MISTER ROBATO
- 23:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

Prvi trening

"Ono što povezuje pravu obitelj nije krvna veza, nego uzajamno poštovanje i radost zajedničkog života. Članovi iste obitelji rijetko odrastaju pod istim krovom." (Richard Bach)



KAMAHAME!

Danas sam postao članom jednog novog društva. Kako to opisati? Umor. Zadovoljstvo. Sreća. I malo čuđenje. Neobični su to ljudi.

U 19 sati sam se našao ispred dvorane gdje članovi "Khan Karate" - a vježbaju. Dočekala me jedna prijazna Japanka (ili Kineskinja?). Chiaba Chiaki, tajnica "Khan Karate" - a. Dao sam joj novce, a ona me uputila. Ušao sam u svlačionicu dvorane. Tamo su bili ostali ljudi koji idu na karate. Malo sam strepio od upoznavanja. Kakvi li su to ljudi? Nije bilo druge nego da otkrijem.
- Renato - rekoh.
- Martin - reče jedan.
- Moje ime je Nikola - reče drugi.
- Ja sam Sandro, ali zovi me Liu - reče treći. Smrkne se i kimne potvrdno.
- Zašto? - upitah.
- Liu Kang je lik iz igrice "Mortal Kombat" - reče i postavi se u borbeni položaj - Moj omiljeni lik iz igrice! A skraćeno od Liu Kang je Liu. Tako me zovi.
Nikola je skeptično odmahivao glavom.
- Ja, pak, držim da je Rajden daleko nadmoćniji borac od Liu Kanga - reče. Liu značajno uzdigne kažiprst.
- Liu Kang je daleko bolji od njega!
- Rajden je bog vjetra - reče Nikola - Izuzev nadljudskih, božanskih mogućnosti i vještina koje koristi u borbi, njegove poteze je također jednostavnije izvršiti. Rajden može otpuhati Liu Kanga samo ovako! - reče i pucne prstima.
- Jednostavnije? - nadmoćno se osmjehnu Liu - Ljepota i znanje nije u jednostavnosti! Jednog dana ćeš i ti to shvatiti.

Bio je to jako neobičan razgovor. Osobno, ne znam tko su Liu Kang i Rajden. Ako je istina da je jedan bog, a drugi čovjek, onda ne vidim smisla da se tuku jedan protiv drugog. Ne znam. Nisam upoznat s tom japanskom mitologijom.

Presvukao sam se u trenirku. Staru trenirku koju sam prije nosio na nogometu. Bio sam spreman za najviše podvige. Kolege su nosile nekakav ogrtač.
- Uskoro ćeš i ti nositi jedan - rekao mi je Martin, i zahihotao se. Izgleda da mu je bilo zbilja drago što ću nositi ogrtač. Prijazan momak.

Morali smo dovući svoje strunjače i namjestiti ih ispred trenera. Liu mi je objasnio da se trener u karateu zove sensei. Naš sensei bio je pravi Japanac - Kurokawa Makoto! Stari, sijedi, koštunjavi Japanac, kao što sam gledao u nekim dokumentarcima o Japanu. Bio sam zapanjen da vidim pravog, pravcatog Japanca. Po njegovim crtama lica vidjelo se da je mudar i spretan čovjek. Da zna što radi. Tad je progovorio...

"Elle serait bien vexee, se dit-il, si elle voyait ca...elle tousserait enormement et ferait semblant de mourir pour echapper au ridicule. Et je serais bien oblige de faire semblant de la soigner, car, sinon, pour m'humilier moi aussi, elle se laisserait vraiment mourir..."



Izrekao je bujicu riječi koje se nisu mogle nikako odvojiti. Nikako razumjeti. Nisam uspio uhvatiti nijednu njegovu riječ. Na trenutak kao da bi stao, a odmah potom krenuo opet sipati riječima. Kao ona osoba što me nazvala ujutro. Upitno sam pogledao kolege. Martin se osmjehnuo i lagano me lupnuo po ramenu.
- Sensei priča samo na japanskom! Liu nam nešto prevodi što kaže, jer on uči japanski. Liu je jako pametan dečko!
Pogledao sam Liua. On je ozbiljno gledao u senseija i potvrdno kimao glavom. Kad je sensei nakon kojih 5 minuta napokon završio s monologom, Liu nam se okrenuo i rekao:
- Sensei bi volio pozdraviti našeg novog člana, Renata. Upozorava ga da će biti teško, ali da je uvjeren da će se brzo uklopiti.
- To je sve što je rekao? - upitao sam.
- Tako je! - reče Liu, a onda dometnu - Japanski jezik je veoma slojevit i bogat. Broj njegovih izraza i riječi ispunjavaju vrijeme i čine ritmičku jedinicu koja prevedena na naš jezik, nažalost, zvuči ovako suhoparno.

Tad se sensei dignuo i uzviknuo nešto poput "Ahe!". I svi su se dignuli, pa i ja. Počeli su udarati rukama i uzvikivati pritom. Udarao sam i ja. Nisam mogao vikati u isto vrijeme. Tad je sensei opet viknuo. Ostali su počeli udarati nogama. Udarao sam neko vrijeme, a onda sam se previše iscrpio. Nisam mogao dalje. Nisam navikao na to. Liu je opazio da sam umoran. Savjetovao me da sjednem sa strane i gledam, dodajući da ću se naviknuti na ritam ubrzo.

Sjedio sam sa strane i promatrao ih. Sensei je samo sjedio i sijevao očima. Martin je sve pokrete obavljao nježno. Kao da je rukama i nogama milovao protivnika i prizivao ga sebi, a ne udarao. Učinio mi se malo feminiziranim. Nikola je ravnodušnog lica obavljao sve pokrete bez zastajkivanja, kao kakav robot. Liu se sav uživio, mrštio i najviše vikao od svih njih. Kao da svakim udarcem udara zmaja u glavu. Zmaja koji mu otima njegovu kraljevnu. Je li to japanska mitologija?


Kad je završio trening, sensei je došao do mene i nešto mi kratko rekao. Činilo se kao kakav kašalj. Dotaknuo me nekim svojim štapom i osmjehnuo se. Ma koliko mi sve to bilo neobično, ipak mi se svidjelo. Jako me se dojmilo. Imam nekakav ugodni predosjećaj. Predosjećaj da ću naći istinskog sebe u ovakvom nečem.

S Martinom, Nikolom i Liuom sam se još neko vrijeme smijao u svlačionici. Bili su to dobri momci. U petak je ponovo trening. Dogovorili smo se da ćemo poslije treninga na neko piće. Ovo mi se jako sviđa. Vjerujem da je ovo optimalni bijeg od svakidnevnice. Napornog, modernog života.

Došao sam doma i pogledao se u ogledalo. Na licu mi je bio smiješak. Ovo je bio dobar dan.


ACA! DOMO ARIGATO, MISTER ROBATO
- 22:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Glas sudbine

"Samo onaj koji se naučio vladati nad samim sobom, može biti
gospodar vanjskim stvarima. "
(Quedini)


Danas navečer moj je prvi sat karatea. Još nisam odustao. Uhvatio sam se kako na poslu sanjarim o tome. Koncentracija na posao pati zbog toga. Ipak primat dajem karateu. Zadnji put sam se ovako osjećao prije mnogo, mnogo godina.

Danas u 3 sata ujutro sam dobio potvrdu da radim pravu stvar.


Zazvonio je telefon.

"U tjeskobi ne mijenjaj odluke koje si donio u vrijeme radosti.


Javio sam se. Nisam bio spreman na ono što me čeka s druge strane. Naime, stvarno nisam znao tko bi me to zvao u ovo doba.
S druge strane začuo se nepoznat glas. Muški i prodoran, sijekao je riječi kao mačetom. Pričao je jezikom kojeg nisam razumio, ali za kojeg sam znao da je japanski.

- Oprostite... do you speak english? - pokušao sam, ali se glas nije zaustavljao. U jednom trenutku je stao i upitao me nešto nerazumljivo. Pošto nisam znao odgovoriti, on me opet to upitao. Odjednom je samo poklopio slušalicu.


Ovo je bio zacijelo glas sudbine. Sad sam još uvjereniji da je baš karate ono što trebam.
- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

Krenuo sam na karate

"Ne sijeci istinom kao nožem, nego je govori s ljubavlju." (Paramahamsa Swami Mahesvarananda)


Mislim da je ovo najbolji moguci uvod u blog kojeg cu pisati.

Da li se Zagreb pretvorio u moderan grad dvadeset i nekog stoljeća?
Osjećam da nemam više vremena sjesti na kavu, smiriti se. Pogledati oko sebe. Nije da doslovce nemam vremena, imam vremena. Ipak, kad sjednem i pokušam se smiriti, onda stalno razmišljam o nekim drugim stvarima. Razmišljam o poslu, o kućanskim zadacima. Misli mi se kaotično vrte u glavi, kao da tvore centrifugu. Osjećam pritisak.

Jedem neredovito i nezdravo. Trbuh mi se povećao u zadnje vrijeme. Ipak, ne osjećam se posebno teško i tromo. Osjećam se kao da sam napuhan. Kao da sam u želudac potisnuo nešto što želi van. Ne krećem se puno. Prije sam tu i tamo igrao mali nogomet. Nakon duže igre osjetio bih umor, ali neki spokoj. Već dugo nisam osjetio takvo što.

Ne radim spontane stvari u životu. Ipak sam pred koje popodne u uredu, pola sata prije kraja radnog vremena, odlučio krenuti trenirati neki sport. Bila je to nagla odluka, odjednom mi je sama udarila u glavu. Međutim, nisam znao koji to sport da treniram. Bio sam već prestar za ozbiljno bavljenje sportom. A svi meni dragi sportovi zahtjevali su previše vremena i prevelik napor.

Odgovor sam našao gdje sam se najmanje nadao.

""Znati što je pravo a to ne učiniti najgori je kukavičluk"
(Konfucije)


U svom poštanskom sandučiću našao sam prospekt. "Khan Karate". Prospekt je bio oslikan japanskim slovima koje nisam znao. Na njemu su bile napisane pojedine informacije o karateu i o tom klubu. Klub je bio malen. Predavač je bio stručan i iskusni Japanac, po imenu Kurokawa Makoto. Cijena je bila 150 kuna mjesečno. To nije mnogo.

Treniranje karatea mi se učinila kao jako dobra ideja. Spoj neke istočnjačke filozofije i razonode za tijelo. "Smirenje za um i tijelo", rekao bi prospekt. Bilo je naivno vjerovati da će to biti baš tako. Ipak, meni je baš to trebalo. Zašto ne?

Nazvao sam broj s prospekta čim sam došao u stan. Javio mi se ljubazni ženski glas na engleskom. Dogovorio sam sve. U srijedu u 19 sati je moj prvi sat karatea. Predavač mi je Kurokawa Makoto, a u grupi nas je samo troje. To mi odgovara. Što je manje ljudi, to je reprezentativniji rad.

"Kako da se uzdignem visoko poput orla kad mi je jato sačinjeno od samih gusaka"


Moram priznati da se već dugo nisam nečemu unaprijed veselio. Baš me zanima kako će ovo biti! Vi ćete biti prvi koji ćete to saznati.




- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>